Ana Marković

DOĐI

 
Dok ležim
i lepo osećam gde mi se telo rastače
u prah, u dim, u ništa,
na unutrašnjoj strani kapaka
projektuje se tvoj lik
sada tako dalek.
Nemoj me predugo ostavljati ovakvu.
Kada sam sama, ja ne valjam sebi:
brzo, ja veoma brzo postajem ranjiva,
tad više nisam bezbedna.
I tako slaba, laka sam meta
svim otrovnim mislima,
svim tegobnim i strašnim snovima.
Bude se sve one skrivene želje
sa snagom nagona,
sa razornošću potrebe,
sa neminovnošću greha.
Zato mi dođi, ovo me čekanje tišti.
Tek pored tebe ja sam naučila
da budem opuštena,
da oslobodim sve iskonske impulse
i da održim kontrolu.
Još samo malo mi treba
da se nahranim od tvoje snage i samosvesti.
Ne ostavljaj me na pola puta.
Daj da dok ležim kraj tebe
sopstveno telo razložim na nežnost i na požudu
i slomim se u tvojim rukama,
ponovo rođena iz vetra i pepela,
lica svetlijeg od sunca na zaranku
i srcem slobodna onoliko koliko mi telo tebi pripada.